Gradonačelnik Grada Zagreba gospodin Milan Bandić, nakon održanog govora, čast otvorenja izložbe prepustio umjetnikovoj majci gospođi Blaženki Turić
U galeriji “Gabrijel Jurkić”, u organizacije Livanjske zajednice u Zagrebu, 23. listopada otvorena je samostalna izložba UMJETNOST JEDRENJA KROZ ŽIVOT akademskog kipara Mate Turića poznatijeg imena Mata CROata.
Program otvorenja vodio je glumac Robert Kurbaša. Glazbeni program otvorenja vodila je akademska glazbenica Tatjana Vorel. Nazočne je gospodin Branko Miloloža, predsjednik Livanjske zajednice u Zagrebu. U pozdravnom dijelu programa publici se obratio gospodin Ivan Jozić, predsjednik Vlade Hercegbosanske županije. Autor izložbe Mata CROata zahvalio je prisutnima na dolasku i svima onima koji nisu mogli doći zbog nemile pandemijske situacije. Nadalje, veleposlanik Andrija Karafilipović, predsjednik Kordinacije hrvatskih društava prijateljstva pozdravio je nazočne i predstavio prisutnog veleposlanika Kazakstana. Pozdravna pisma uputili su državni tajnik Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Hrvatske te član Savjeta Vlade za Hrvate izvan Hrvatske gospodin Zvonko Milas i ministar vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske gospodin Gordan Grlić Radman. Gradonačelnik Grada Zagreba gospodin Milan Bandić, nakon svoga govora neočekivano je pozvao umjetnikovu mamu gospođu Blaženku Turić i predao joj čast proglašenja sinove izložbe otvorenom.
Posjetitelji su nastavili razgledanje izložbe i druženje uz glazbeni program pod vodstvom Ivana Martića Ivice, uz pridržavanje aktualnih mjera Stožera. Kratak tekst o djelu i radu Mate CROate napisala je naša umjetnica iz Berlina Sandra Radić Parać. Događaj otvaranja uveličala prof. dr. sc. Danica Galešić Ljubanović, predsjednica Hrvatskoga katoličkog liječničkog društva “Branimir Richter” Zagreb te predsjednik Marijanskog zavjeta za domovinu gospodin Anđelko Đerek i brojni drugi. Ova izložba dobar je primjer kako umjetnost povezuje ljude.
Na izložbi je prvi puta javnosti predstavljena umjetnikova skulptura sa Pariškog salona 2020. godine.
Jedan od najboljih primjera da predočimo život kroz vidljivi pojam su jedrenjaci. Jedrenjaci su dio priče koju stvaram kroz temu jedrenjaka i radim na njoj već preko 2000 dana. Jedrenjaci su rukopisno prepoznatljivi, različiti i jedinstveni, svaki je model na svoj način.
Stvarajući jedrenjake, godinama ističem snažan simbolizam.
Jedrenjaci su asocijacija na nešto lijepo, kroz povijest se smatraju jednim od simbola ljepote. Simbol slobode. Simbol zajedništva: Da bi pokrenuli jedrenjak u stvarnosti, svi trebaju zajedno surađivati, cijela posada. Jedrenjaci su nas povezali, sve kontinente. Jedrenjaci su izmiješali ljude diljem svijeta. Jedrenjaci su i asocijacija na bure i oluje, uspone i padove, koje imamo kroz život. Često puta se kaže da nam treba vjetar u leđa.
Ovim jedrenjacima želim pokazati život svih ljudi. Spoj kamena i modernih proreza koja sam načinio. To označava borbu kroz život, kako nas život troši… Neki jedrenjaci izgledaju pokrenuto, a podloga ispod njih je često napravljena da izgleda uzburkano.
Rukopisno prepoznatljive jahte koje stvaram su napravljene moderno, često ističući njihovu eleganciju, prestiž i brzinu, još bolje nastojeći kroz njih predočiti brzinu današnjeg života i želju za uspjehom, prestižom. Ljudi se vole isticati, ne vole biti u masi.
Baš kao i naš život… Brzo prolazi, sve bi htjeli stići na puno strana, puno toga ne stižemo. ve nas to troši, iako mi u tome trenutku to nevidimo. Kao i more u stvarnosti dok troši jedrenjake, sol ih nagriza…
Mi ne znamo gdje će nas život odvesti, što nas čeka, mi plovimo kroz život…
Isplovimo s nadom iz mirne luke, u nemilosrdan život, i na kraju se opet vraćamo u mirnu luku…
Život je kao more, a mi smo samo kao jedrenjaci… Plovimo u neizvjesnost, u želji za nečim boljim… Želeći dobar vjetar u naša jedra… Dok god dišemo…
Često puta se kaže, težak kao kamen, hladan kao kamen, lijep kao kamen, vječan kao kamen, koji polako blijedi od atmosferlija. Život je težak, hladan, lijep, i odvede nas jednog dana u vječnost, ostavljajući iza sebe trag koji polako blijedi…
Umjetnost ne poznaje granice, što pokazuju brojni ljudi koji su došli na otvorenje izložbe iz svih krajeva, kako iz Hrvatske, tako i iz Svijeta.
Posebno i iskreno zahvaljujem se svima koji su izdvojili svoje vrijeme i došli me podržati na samostalnoj izložbi u Livanjskoj Zajednici u Gradu Zagrebu, u galeriji Gabrijel Jurkić.
Veliko hvala i svima onima, koji su željeli doći, ali su bili spriječeni zbog trenutne situacije. Posebno se zahvaljujem svima koji me aktivno prate na ovom umjetničkom putu i koji će me u budućnosti pratiti na tom putu, s kojim predstavljam kulturu Republike Hrvatske, kako u Hrvatskoj, tako i izvan Hrvatske po Svijetu.
Posebno se zahvaljujem Livanjskoj zajednici na pozivu, na pomoći oko organizacije, posebna zahvala predsjedniku Branku Miloloži i tajnici Valeriji, koji su dali veliki doprinos oko organizacije.
Gospodin Branko i Valerija, uz brojne aktivne članove najzaslužniji su za opstanak Livanjske zajednice u Zagrebu, koja je aktivna na sceni u Gradu Zagrebu već skoro 30 godina. Ovim putem pozdravljam sve članove Livanjske zajednice, posebno gospodina Slobodana Matića koji me doveo u Livanjsku zajednicu.
Pozdravljam sve brojne i uspješne livnjake, u kojem god djelu Hrvatske i svijeta da se sad nalaze.
Čast mi je biti u društvu ljudi koje okuplja Livanjska zajednica.7
Godinama aktivno govorim o važnosti umjetnosti, koliko god mnogi mislili da nije važna, iako od malih nogu imaju suživot sa umjetnošću, krenuvši od glazbe, pa do arhitekture, dizajna, grafike koji prisutan u svim novinama i časopisima, filmske umjetnosti…
Često puta kažem, trenurno živim u mašti, a jednog dana živjeti ću maštu.
Već 7 godina mog aktivnog rada, i nadanja živim za te dane, kako ću jednog dana kroz umjetnost na vlastitoj muci i trudu usrećivati brojne ljude, ne samo u Hrvatskoj, već i u cijelom Svijetu.
Umjetnost je moj poziv, moj život… Ne zbog mene samoga, već zbog onoga što ću ostaviti ljudima, na radost brojnih ljudi.
Doći do toga, nije bilo nimalo lako, završiti brojna školovanja, izmisliti vlastiti rukopis u kamenu koji je jedan od najtežih i najstarijih materijala koji se koriste, stvoriti vlastitu priču, predstaviti se javnosti s nečim novim, dobiti stručne pohvale, zadiviti struku i publiku, izdržati brojne nepravde, otopre i još mnogo toga…
Poznato je kroz povijest, da većina ljudi kad su se pojavili s nečim novim, nisu bili prihvaćeni. Mnogi nisu uspjeli za vrijeme života biti prihvaćeni i uviđeni… A dan danas o njima se piše, iako su za vrijeme života bili diskriminirani, samo zato što su bili ispred svoga vremena.
U Hrvatskoj je još jedan veliki problem, što većina ljudi misli da sve zna, i zanemaruje mišljenje struke, često puta prolaze podobni, a ne sposobni.
Iz toga svega proizašla je moja poznata rečenica, ne postoje neshvaćeni ljudi, postoje samo oni koji ne shvaćaju.
Sve to i još puno toga, trebalo je to izdržati i postići. Sve to se sada nalazi u mojim skulpturama, sve to je utkano u njih… To je vrijednost mojih skulptura…
Bog nam je svima dao talent, a na nama je koliko ćemo svog slobodnog vremena potrošiti da taj talent usavršimo i pretvorimo ga u djela.
Upornost se uvijek isplati, potrebno je iskreno vjerovati u svoj put, imati snažnu iskrenu i realnu viziju, jaku snažnu želju bez sumnji i sa vlastitim naporima uz Božju pomoć krenuti na ostvarivanje tog puta. Ako je taj put za dobrobit čovječanstva, uvijek će se ostvariti, bez obzira na poteškoće i vrijeme koje je potrebno da se ostvari.
Nije lako živjeti na kopnu, a sanjati morska prostranstva. U tvojim očima vidim plave lelujave pučine koje su temelj tvog umjetničkog istraživanja. To more koji si otkrio u sebi će te uvijek pozivati na rad, na duboko uranjanje u čežnju vlastitog bića i neumorno traganje za snovima. Ono je neiscrpna pokretačka snaga koja je upravo tvojim rukama iznjedrila ove umjetnine.
Svaka tvoja misao o brodovima je potkrijepljena mukotrpnim i samotnim satima koje provodiš radeći u ateljeu, u svojoj sigurnoj luci. Vjerujem da je tvoj radni prostor vidio i bolje i lošije dane, ali prije svega je osluškivao zov tvoje duše. Neki to zovu trenutkom inspiracije, međutim meni je ljepši naziv “zov”. Zov prožima do srži i ti se tada ne možeš oteti ideji da pohrliš u atelje ostvariti sebe sama kroz svoje brodove.
U tvojim radovima vidim umjetnika na putovanju kroz nade i snove. Vidim rad koji je napravljen s ljubavlju i osvit jednog novog, ljepšeg dana. Vidim ljude koji žude za ljepotom i koje upravo ti svojim radovima podsjećaš da je ovaj život prekrasna plovidba.